Najnovije laži Sanje Vlaisavljević

A kako bi drugačije mogao izgledati neki tekst na portalu Ekran.ba za koji u pravnom prometu odgovara redovni profesor Samir Arnautović nego kao leglo uvreda, govora ulice i jezika mržnje. Po nekom osnovu Arnautović tvrdi da je došlo do moje “eskalacije primitivizma” u javnom prostoru, te da sam opsesivno vezana za njega. U jednom se moram složiti s ovom tvrdnjom. Uvijek kada pišem o portalu Ekran.ba, napomenem da je Samir Arnautović odgovoran za svaki napisani redak tamo. Evo, to sada činim. U još jednoj Arnautovićevoj tvrdnji nema greške. To je tvrdnja da je Vlaisavljevićka na sudu i da tamo treba da dokaže ono što njemu pripisuje. Upravo tako. Zato je baš tamo Vlaisavljevićka dostavila desetine stranica dokaznog materijala o Arnautovićevim plagijatima. Vrlo, jasnim, nesumnjivim plagijatima. Ma koliko se Arnautoviću ne svidjela činjenica da je URAS vlasnik Ekran.ba, a on predsjednik URAS-a, ta tvrdnja stoji kao utemeljena sve dok Sud ne odluči drugačije kroz neki podnesak o promjeni vlasništva nad domenom Ekran.ba. E, pravo je neumoljivo precizno. Ne da lagati i varati. Možda baš zbog govora mržnje kojim me opisuje Arnautović ne mogu da shvatim tezu o portalu Ekran.ba na kojem se piše slobodno i bez cenzure. Vjerujem da svijest u kojoj ne obitava govor mržnje zaista nikada i ne može shvatiti ljudski poriv u kojem mržnja dominira, baš kao u pisanoj riječi Samira Arnautovića. Paranoja je stalni saputnik Arnautovićeve pisane riječi. Opet se poziva na paraobavještajne moći. Ma nisu posrijedi samo paraobavještajne igre u pitanju. U pitanju je kozmička zavjera protiv Arnautovića! Opasna zračenja su posvuda i zna se gdje završavaju!

Uvijek me obraduje kada neki medij objavljuje istinu o ma kome da je riječ, pa tako i o profesoru Ugi Vlaisavljeviću. On je javna ličnost i stoga sve što se odnosi na njegovo javno djelovanje treba da bude predočeno očima javnosti. U ime, i za dobro javnosti, Arnautović je prihvatio javni poziv da dokaže plagijarizam Uge Vlaisavljevića o kojem gdje god stigne govori. Istina, ne radi to Arnautović, kako mu je sugerirano uspoređujući na svom tečnom francuskom jeziku rečenice koje je Vlaisavljević ukrao od francuskih kolega, ali nema veze. Pogledajmo šta je to javnosti Arnautović plasirao o Ugi Vlaisavljeviću?

Veli da je svoju magistarsku tezu objavio kao novu knjigu kada je trebao biti izabran u zvanje redovnog profesora i za to nam nudi naslovnu stranicu Vlaisavljevićeve magistarske teze, naslovnu stranicu „nove“ knjige i prve stranice iz oba rada.

a (http://www.ekran.ba/vijesti/2015/02/05/nove-lazi-sanje-vlaisavljevic/)

b

Arnautović je upravu. Razlika je u naslovu i imenu autora. Prve stranice identične. Konačno je plagijator Vlaisavljević uhvaćen na djelu.  Prve sumnje Ekran.ba i Samira Arnutovića pale su sasvim u vodu. Ugo nije prepisao od sebe. Dakle nije više autoplagijator. Prepisao je od Jugoslava. Prizivati u pomoć, već tko zna koji put, Vlaisavljevićevu promjenu imena u ratnom Sarajevu dokazuje samo tvrdnju da je biti Jugoslav u ratno doba u Sarajevu značilo nositi metu na leđima. Možda je bilo gore još samo  prezivati se Milošević. Zna Arnautović, dok se poigrava s „rasizmom vlastitog imena“, da insistiranje na nečijoj promjeni imena usred rata nije ništa drugo nego ponovno stavljanje nečasnog obilježja na Vlaisavljevića. Ma svaki nacionalista to zna, a Arnautović je to dobro izučio kod tvorca nove rasističke teorije, profesora Rasima Muminovića, koji je u svom akademskom zanosu u ratno doba Srbe antropološki definirao kao životinjsku vrstu. Ta, nije jednom hvalio Arnautović lik i djelo svog mentora Muminovića, pa stoga i ne iznenađuje njegova sklonost da u Jugoslavu vidi bolesno biće koje se čas prikriva čas divlja. Otud valjda i uočava Vlaisavljevićevu potrebu da „hrvata“ o nekakvom trećem enitetu. Pokušava „petokolonaš“ da se mimikrijski prikrada gdje god stigne. Stoga i ne čudi Arnautovićeva figura o „divljanju njenog supruga“, jer je opće poznato da životinje koje nisu u svom prirodnom ambijentu divljaju.

Veli Arnautović dalje u svom tekstu, kada je s imena prešao na krunski dokaz Vlaisavljevićevog plagijarizma, da to nije jedini primjer njegove „prevare“, ali golica svoje čitatelje Arnutović najavljujući da će o tome drugi put. No ostanimo još malo kod primjera kojim Arnautović konačno javno denuncira Vlaisavljevića. Nešto fali Arnautovićevom dokazu pa da bude neoboriv. Nedostaje posljednja stranica teksta iz „nove“ Vlaisavljevićeve knjige na kojoj Arnautovićev dokaz pada.
c

Nedostaje godina koja se nalazi na samom kraju knjige, kojom Vlaisavljević čitateljima veli da je riječ o spisu nastalom davno prije objavljivanja. Dakle, „autoplagijator“ Vlaisavljević nije obmanuo čitatelje i poturio im knjigu koja je navodno posve nova, nego je objavio djelo koje je davno napisao, a koje nije imao priliku prethodno objaviti. Riječ je o potpuno istoj knjizi, istom sadržaju i svim rečenicama do posljednjeg zareza koje se nalaze i u tezi i u „novoj knjizi“. Izuzev ako „nastanak“ i „izvor“, riječi iz naslova oba djela, nisu sinonimi! Eto, time se zaokružuje Arnautovićev krunski dokaz o Vlaisavljevićevim prevarama, ali dokazuje i nešto drugo. Arnautović, kao i svaki drugi plagijator, uopće ne čita knjige nego iz njih uzima samo ono što mu se uklapa zamisao o kojoj želi nešto da kaže.

A sada, kako red i nalaže, dužna sam čitateljima pred koje je Arnautović stavio još jednu dilemu o Vlaisavljevićima, da odgovorim. „Višemilionska“ sredstva za širenje „kulture dijaloga“ o kojima on često piše su između ostaloga potrošena baš kako je i trebalo. Za širenje kulture dijaloga oslobođene svake laži. A kako je ministarstvo turizma imalo povjerenje u osobu „nekulturnih istupa“ možda bi bilo najbolje da Arnautović pita jednog od osnivača URASA koji je kao esdepeov ministar potpisao grant njenoj udruzi i eto mu informacije iz prve ruke. Ali ne mogu propustiti priliku da napomenem da je debata otvorena rasprava o svim zamislivim temama, pa tako i onim iz turizma. No, nije zamjeriti Arnautoviću što ovo ne zna jer još uvijek nije savladao značenje riječi javni „istup“ i „nastup“. Nećemo mu zamjeriti jer on uvijek istupa sa tuđim rečenicama kada nastupa sa tekstovima kojima dodaje svoje prezime.

U drugom dijelu svog teksta se Arnautović opet poziva na „parapolicajce“ i zakulisne radnje Vlaisavljevićke koja „širi nešto“ što ni u „elementarnim  stvarima nema“. Evo „golo buljim“ u ove sintagme pa ne mogu da ih razumijem, možda zato što u elementarnim „stvarima“  nema i ne može biti kulture dijaloga.

I vrhunac akademskog diskursa dolazi negdje pred kraj teksta kada Arnautović ističe svoju generoznost jer ne bi da piše o privatnim pikanterijama koje bi „dovele do preispitivanja supružničkih odnosa“. Kako od plagijarizma dođe Arnautović do privatnosti teško je zaključiti, ali da se u njegovim tvrdnjama i dijagnozama, govoru mržnje, huškačkom jeziku i jeziku ulice koje koristi dok piše svoje rečenice, a ne prepisuje tuđe, sasvim zorno iscrtava njegova fundamentalna osobina, u to nema sumnje. Primitivizam!

I tako, dok Arnautović ne podastre očima javnosti neki novi dokaz o nedjelima  Uge Vlaisavljevića, „opsesivno patološkim istupima“ Sanje Vlaisavljević, meni ostaje da nastavim svoje istraživanje Arnautovićevih plagijata i svojim čitateljima to štivo ponudim kao „Plagijarizam za početnike-Vodič kroz plagijarizam Samira Arnautovića“. Sine ira et studio. Onako, udžbenički.

Oglasi
Standardno

One thought on “Najnovije laži Sanje Vlaisavljević

  1. Pingback: Novi briljantan tekst gospođe Sanje Vlaisavljević | antiekran

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s